Djela zadarskih zlatara su jedan od najdragocjenijih simbola zadarske kulturne baštine i svjedoče o bogatom umjetničkom nasljeđu grada. Velik dio predstavljen je postavom stalne izložbe crkvene umjetnosti „Zlato i srebro Zadra“.

Početak zlatarstva u Dalmaciji
Na području Hrvatske zlatni nakit potječe iz pretpovijesnog razdoblja. Iliri i Kelti kasnije nastavljaju s izradom nakita od zlata.
Izrada zlatnog nakita doživljava procvat dolaskom Rimljana, kada počinje i kovanje novca od zlata. Dio zlata tadašnje provincije Dalmacije odvozi se u Rim. Uz novac, najviše su se izrađivale ogrlice, narukvice, prstenje i ukrasne igle. U izradi se koriste lijevanje, cizeliranje, tordiranje, granulacija, filigran i druge tehnike tog doba.
U srednjem vijeku u Dalmaciji prevladava utjecaj bizantskog zlatarstva. Stvaraju se brojne radionice starohrvatskog nakita, ponajviše raznih tipova zlatnih naušnica.
Prelaskom s 13. na 14. stoljeće dolazi do rasta zlatarstva, osobito u Dubrovačkoj Republici. Zlato se dobivalo uglavnom iz srpskih i bosanskih rudnika. U 15. i 16. stoljeću zlatarstvo doseže vrhunac, s izvozom u druge krajeve. 1277. godine Republika postavlja standarde kvalitete u odabiru materijala za izradu nakita od zlata i srebra. Svaki komad nakita od zlata i srebra morao je biti obilježen službenim žigom Dubrovačke Republike i inicijalima majstora.
Osim Dubrovnika, centri zlatarstva su bili Zadar i Split te Trogir i Rab, sve do 17. stoljeća.
Zlatarstvo srednjevjekovnog Zadra
Srednjovjekovni Zadar bio je cijenjeno europsko središte zlatarskog obrta, sa zlatarskom bratovštinom Svetoga Križa osnovanom 1176. godine.
U gradu od šest tisuća stanovnika radilo je više od 20 zlatara. Njihov je ceh u 13. stoljeću bio od velikog ugleda te su imali i svoju ulicu contrata aurificum, kasnije ruga aurificum.
Bratovština je uspješnim djelovanjem najviše doprinijela procvatu zadarskog zlatarstva, sve do njenog ukidanja 1808. od strane francuske uprave.
Tijekom romanike, gotike i renesanse natraženiji su bili relikvijari (moćnici) i crkveni liturgijski predmeti.


Zlatarstvo srednjevjekovnog Zadra
Srednjovjekovni Zadar bio je cijenjeno europsko središte zlatarskog obrta, sa zlatarskom bratovštinom Svetoga Križa osnovanom 1176. godine.
U gradu od šest tisuća stanovnika radilo je više od 20 zlatara. Njihov je ceh u 13. stoljeću bio od velikog ugleda te su imali i svoju ulicu contrata aurificum, kasnije ruga aurificum.
Bratovština je uspješnim djelovanjem najviše doprinijela procvatu zadarskog zlatarstva, sve do njenog ukidanja 1808. od strane francuske uprave.
Tijekom romanike, gotike i renesanse natraženiji bili relikvijari (moćnici) i crkveni liturgijski predmeti.

Relikvijar ili moćnik je spremnik u kojem se čuvaju i izlažu na štovanje relikvije (ostatci kostiju, odjeće ili predmeta u svezi s pojedinim svetcima ili kakve druge svete moći).
Izrađuju se u obliku kutije, medaljona, posude, ljudske glave, ruke, noge itd., od plemenitih kovina, bjelokosti i drugoga skupocjenog materijala te ukrašavaju draguljima, emajlom, reljefima.
Zato imaju često veliku umjetničku vrijednost.
Često su od plemenitih kovina, zatim kristala ili bjelokosti, ali mogu biti i od drva.
Najpoznatiji relikvijar tog vremena je škrinja Sv. Šimuna, rad zlatara Franje iz Milana.
Službeno je proglašena spomenikom kulture nulte kategorije.
Kraljica Elizabeta Kotromanić, supruga ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Anžuvinca, željela je da nakon tri kćeri rodi sina. Kao zavjetni dar naručila je ovu pozlaćenu srebrnu škrinju i dala je izraditi u Zadru.
Škrinja se danas čuva u crkvi Sv. Šimuna (prethodno Sv. Stjepana) u Zadru.
Osim umjetničke vrijednosti ima i povijesno značenje. Prikazuje važne povijesne događaje i svakidašnji život Zadrana te izgled pojedinih dijelova grada.


Najpoznatiji relikvijar tog vremena je škrinja Sv. Šimuna, rad zlatara Franje iz Milana.
Službeno je proglašena spomenikom kulture nulte kategorije.
Kraljica Elizabeta Kotromanić, supruga ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Anžuvinca, željela je da nakon tri kćeri rodi sina. Kao zavjetni dar naručila je ovu pozlaćenu srebrnu škrinju i dala je izraditi u Zadru.
Škrinja se danas čuva u crkvi Sv. Šimuna (prethodno Sv. Stjepana) u Zadru.
Osim umjetničke vrijednosti ima i povijesno značenje. Prikazuje važne povijesne događaje i svakidašnji život Zadrana te izgled pojedinih dijelova grada.

Nakit srednjevjekovnog Zadra
U ovom razdoblju nisu jednako zastupljene sve vrste nakita. Prstenje je bilo najčešće, vitice rijetke, a o narukvicama srednjeg vijeka nema podataka.
Naušnice su češće u 14. i prvoj polovini 15. st. te od druge polovine 16. st., a tek će od 17. st. doživjeti svoj najveći razvoj. Najzastupljenije su naušnice s tri granulirana koljenca.
Uglavnom se radi o nakitu izrađenom od najvrijednijih materijala, ponajviše od zlata, zatim pozlaćenog srebra i rjeđe od srebra.
Plemeniti metali prevladavaju i kod šireg puka, pa se bakar i bronca vrlo rijetko koriste..
Kao tehnike ukrašavanja koriste se filigran, emajl i niello-tehnika. Vrlo se često koristi ukras od bisera, pored safira i rubina. Od 16. st. češće se javlja koralj, zatim poludragi kamen karneol. U drugoj polovini 16. st. prvi se put javljuju moretti i peružini. Pojavljuju se i imitacije dragog kamenja, staklena zrna i gorski kristal.
Ovo je razdoblje početka izrade nakita koji danas prepoznajemo kao hrvatski tradicijski nakit.
Ponudu tradicijskog nakita Zlatarne AR možete pregledati ovdje.